Pred moja je vrata dosla polako
tiho i najtise
rekla je druge je voljela tako
al’ mene najvise
Ona je neka lagana prica
lazljivih usana
a ja sam od onih koji se ljube
ako se zaljube

Davno bilo je, za nas oboje
kao jedno tijelo ispred ogledala
sve bih mijenjao kada me netko podsjeca
da zadnji put me je poljubila
Sve ce to proci, bar tako kazu
lazu iz navike
ne pomazu jutra ni staklena zvona
vjetrovi Afrike